Gospodin Co'ek

"Vodio sam dosadan zivot, ali cu memoare zaciniti sa silnim zanimljivostima"... tako nekako je isla recenica koju sam negdje bio procitao. No u mom slucaju, drago mi je da se umjesto s parama i novim autom, mog pohvaliti silnim putovanjima, upoznavanjem drugih ljudi, obicaja, i istovremeno uzivati u tome, zeleci da dan traje duze od 24 sata.

Nisam odavno pisao, ali toliko je tih desavanja da covjek nekako hoce da iskoristi svaku sekundu da nije vezan u kuci...no danas me engleska kisa natjerala da sjednem konacno za blog i napisem koji redak, eto tek toliko da se ne pocne pricati o meni kao o onom sto ne zavrsava zapoceto. No, kad bolje razmislim, blog se ne moze zavrsiti. Heh, bilo bi super da kad aBd budem u 40-toj i pisem kako sam s eposvadjao sa zenom, a onom nasem najstarijem nesto matematika ne ide, pa ovim putem trazim instruktura, heheheh.

Uglavnom, kad smo kod ucenja, ponosno obavjestavam da sam uspio "na vrijeme" predati sve eseje iz raznih predmeta, od kojih je pola onih koje bas i nisam veliki ljubitelj. Naglasavam "vrijeme" jer su Britanci opsjednuti rokovima. Radi ti sta god hoces, hodaj, setaj, uzivaj, pij, spavaj...ali da je esej predat tog i tog datuma do 2h sata poslijepodne. imas pravo da "zakasnis" 24h (kao eto dali mogucnost 24-satno pravilo, koje ne znaci ista drugo nego samo produzili za dan. Medjutim nakon toga, vodis borbu sa silnim formularima koje moras ispuniti te izvjestaje napisati zasto si zakasnio sa predajom rada. Vjerujte mi, nisam dozivio to (jer sam ja jedan uzoran BH/evropski student) ali sama ta procedura te natjera da bas budes dobar i vrijedan i na vrijeme sve predas. Nema rodbinskih veza, kumova, rodica, prijateljica, rokovi s emoraju postovati. Jesi li Britanac, Francuz, Spanac ili mi iz BiH koji nemamo nista, rat, ekonomska kriza, nista...svi su isti pred Pravilnikom fakulteta. Kad ce to kod nas zazivjeti? Hm....

Dakle eseji predati, ostala je jos disertacija. No, ima se vremena, ustedilo se nesto para, hajmo mi malo putovat. Te sam shodno mom skromnom budzetu ali i povoljnim vremenskim uvjetima uspio ugrabiti par dana i jeftinih letova i smjestaja za razne destinacije. Plaze, gradici, zamkovi i parkovi i jos mnogo toga. Da skratim, bio sam u par gradica Engleske i Walesa koji su na Atlantiku, uzivao u velikim pjescanim plazama i ispijao pica sa rajom Francuzima, Spancima i Bosancima. Super stvar u Velikoj Britaniji je to sto kartu za put i smjesta mozes rijesiti preko neta. Potrebna ti je samo kartica i naravno internet konekcija (i kompjuter, of course). Nadjes, surfas, trazis. Tonu jeftinih letova, jeftinih hostela, pregledas sta drugi kazu o tome i klikas. Milina. Cak i kartu mozes isprintati na obicnom A4 papiru. Ali mi smo otisli korak dalje. Mi ne printamo. Mi trazimo da nam karta dodje kao SMS poruka. tzv. m-ticket nudi mogucnost da kad bukiras kartu preko neta (i platis naravno) dobijes SMS sa destinacijom, vremenom i podacima o sifri autobusa i jos nekakvim siframa koje su poznate bus operaterima. Jer naravno, moze se uvijek napraviti SMS da bude slican onom (sto ti je rec Bosnjo, odmah razmisljam o svercanju, heehhe). I fino kad udjes, pokazes mobitel, ciko fino pregleda i kaze: OK, please go in!

Kad smo kod "please, go in", nevjerovatno je koliko su Englezi ljubazni. Koliko gledaju da postuju svaki rok, koliko paze da nesto ne pogrijese, ako se pogrijesi, onda su "teriblly sorry". Nekad ide na zivce, ali kad poredim sa nasim mrgudima sa kojima se susrecem u dogledno vrijeme, taj britanski bonton mi se jako svidja. Ako ista, radis svoj posao kako treba.

Sta jos da kazem? Ne znam, past ce nesto na pamet pa cu ja to da pretvorim u brojke i slova.

Dani prolaze, nekada ko godine, sada ko minute. Imam osjecaj samo da se budim i pripremam za spavanje opet. Sto kaze moja kolegica: „Da mi je zaustaviti vrijeme, jedno 15 dana, da dani ne prolaze.“

Trenutno sam u vodama eseja. Semestar se blizi kraju, a opaki i okrutni profesori nam zadase teme za eseje i sa svim nalozima zahtijevaju da budu gotovi do odredjenog datuma. Dali nam jos rok, cuj to molim te.

Dijeli me i kojih 10-tak dana do dolaska u BiH...za Uskrnje praznike. Lijepe 3 sedmice. Vec sam dogovorio rostiljanja, izlete, posjete, ruckove i vecere, picha, vec imam prijetnje o jednostranom ukidanju prijateljstva ako im se ne javim. Popularniji sam od celebritija :D

Medjutim, dosta ljudi iz BiH (pogotovo onih koji su imali priliku kao i ja, da nakratko okuse Evropu) govore mi da se ne vracam. Ako sam imalo pametan i sposoban, da odma trazim posao ovdje, da se zenim (ako vec nisam), ali da se ne vracam u BiH. Situacija, kazu, ne moze biti gora, zemlja postoji, k'o da ne postoji, zivotima nam upravljaju nepismeni ljudi, kultura i edukacija na nuli.

U jednu ruku ih razumijem, jer stvarno, treba otici vani da se vidi kako se zivi. Kako ljudi vode jednostavan zivot. Kako su ljudi ne optereceni problemima religije i politike. Volo bih kad bi svi iz BiH mogli otici na dva dana i zivjeti u evropskim drzavama. Pa se vratiti i opametiti vise. Ne slusati politicare i lazi i obecanja.

Pratim vijesti svaki dan iz BiH. Sad se i oni poceli zaliti kako je situacija grozna, kako vise ne moze ovako. Zanimljivo. Prije izbora obecavali brda i doline, i sad ev „nemoguca situacija“. Smijesno.

Medjutim, nekad stvarno pomislim: jesmo li mi ovo zasluzili? Ne mislim u smislu pravdi Boga, vec jednostavno pitanje: jesmo li zasluzili bolji zivot? Znam odakle dolazim, znam za nepostojanje opste kulture, za velicanje tzv. celebritija i politicara, za stavljanje prsta u uho na moguce probleme, jesmo li zasluzili da nam bude bolje? Jel smijemo kritikovati dijasporu koja pati „tamo negdje“?

Sta je to sa narodom Balkana koji se opterecuje sukobima, religijama, ko je s kim, Srbin, Musliman, Hrvat, entitet, Dodik, peti, deseti...

Joj ljudi, tako sam se odmorio od vijesti i medija iz BiH. Naravno, citam ja ove portale, eto da ostanem informisan. Ali koje olaksanje, kad ne vidjas one face koje pricaju o demokratiji i prinicipima, kako ovaj napusta dogovore, kako je ekonomska situacija 'nakva, 'vakva. Zanimiljivo je da se s tim stvari „igraju“ ljudi koji imaju obezbjedjene finasije za sve rezije, krov nad glavom, a da ne govorim luksuze kao auto, kuce, pa cak i njive...

Ovdje u Englskoj trenutno je „hot  stuff“ Red Nose Day, odnosno pomoc za zemlje Afrike, sprijecavanje sirenja AIDS-a, finasijska kriza... A Velika Britanija puna raznih rasa i vjera, Muslimana, Indijaca, Pakistanaca, Italijana, Spanaca, Britanaca, Iraca, Arapa, ma koliko hoces, samo reci. I svi se okrenuli jednom: ekonomskoj egzistenciji: kako obezbjediti sebi i svojoj familiji bolji zivot.

Ali neka, kod nas je bitnije sta Dodik i Tihic i Covic kazu, da se narod pobuni, da se grade objekti koji ce samo poticati mrznju i netrepeljivost. Ah, dobro, ne moze covjek biti imun na to, sto jest, jest.

Ali sta da se uradi, da se malo popravi situacija u BiH? Da se ljudi okrenu bitnijim stvarima?

Malo sma crn danas, ali eto, dosla mi zuta minuta u ovoj savrsenoj Engleskoj. U Engleskoj gdje se cijeni ljudski zivot. Sav trud koji ulozis u edukaciju.

A da ne govorim da je zadnjih dana bilo (i danas je) prekrasno vrijeme, suncano, toplo, raja se suncaju, uzivaju u toploti. Eto, malo lijepih vijesti :D

Dragi moji blogoljupci, milo mi je da vas vidim u ovolikom broju i iz toliko lijepih gradova svijeta. Uz danasnju tehnologiju i software-re koji su nam ponudjeni, svakome se moze uci u trag, ne samo iz kojeg grada vas gledaju, vec kroz ciju su preporuku dosli do mog bloga (ovom prilikom zelim da se zahvalim komNsinici Samiji na marketingu, kao i onom sa treceg sprata, koji me ima "linkiranog" na svojoj "zanimljivoj" stranici).

Ja sam dobro i zdravo, sto zelim i vama. Sa zdravljem mashala, nikad bolji. Doduse pazim se i ja: potkosulja je tu, kapa i rukavice, sal, jedan dzemper, drugi dzemper, dux i kaput. Dole dvoje carapa, duge gace, farmerke i one kao strample preko pantala. Plus skafander. Ma pazim se. Hehehe, ali mi nikako nece biti jasno kako ova mala Amy izlazi po ovom kijametu u japankama i bermudama, a gore se navukla sa debelom vjetrovkom, a noge promzle, a bijele kao snijeg. Snjeguljica moja. A svi znaju da se razne bolesti i bolescurine povlace s nogu. c c c c c, mojaaaa Aaaamy....

Dok ovo pisem iz tople sobice, da vas obavijestim da snijeg pada u Velikoj im Britaniji. Veje li veje, djeca se grudvaju dole, i eno vidim mala Amy skakuce, i gurnuse je u snijeg, a ona zalost u japankama, nema bolje. Ma smilovao bi se i pomislio: mozda je cura siromasna i nema da obuce, ali me razuvjerio auto koji je dobila od svojih roditelja jer je bila tuzna. Njen cuko je bio bolestan :((((

Nisam politicki obojen, niti nacionalno opterecen, ali nisam ni slijep na desavanja u Bosni i Hercegovini. No necu da pisem o mojoj zemlji, vec o zemljama sirom svijeta.
Ne znam kako vi, lijepi moj narode, ali ja sam uvije mislio da smo mi u dubokim gov**ma (pardon my french). Stalno neka politicka previranja, nacionalne prozivke, dok ekonomska i socijalna "stabilizacija" nam dolazi iz drugih zemalja, rugajuci se. Medjutim, jedna od ljepota studiranja vani je sto upoznate puno ljudi iz medjunarodnih voda i saznate neke stvari o njihovim zemljama, ljepotama, ali i problemima. I dok ja kroz fejsbuk i druge medije, predstavljam ono najljepse od Bosne i Hercegovine, a divim se ljepotama Spanije, Engleske, Francuske, Grcke, ... vidim ja da i oni imaju problema kao i mi. Mozda su bogatiji, ali imaju problema. Imaju i oni svoju Bosnu, a i Hercegovinu, svoju Republiku Srpsku, i svoju Federaciju. Znate sta mislim.  Naravno, opet se ogradjujem od politike i ja mislim, ovo, ono...vec samo kazem, da ono cime nas mediji bombarduju, ne treba shvacati kao samo mi patimo.Ii drugi imaju problema, nikom nije savrseno.

Stoga, disite punim plucima, i ponosno zivite zivot (ok ne znam sto ovako zakljucih, ali se nekako osjecao trenutak da vam to pozelim).

Hajd zdravo ;)

Ne javljah se dugo. Ah, sta cete, obaveze, putovanja, zena, djeca...treba to pohvatati....kazu mi tako raja, a ja se nasmijem i kontam nemam ja ti obaveza ;)

Opet sam u Engleskoj, good old England, may the God save the Queen. Posto nisam odavno pisao, ovo moje "opet sam u Engleskoj" se odnosilo na to da sam nekad krajem decembra bio u domovini, rodnom kraju, rodnoj grudi. U BiH. Fin mjesec dana odmora, lutanja, odmaranja, pisanja eseja, druzenja sa rajom, stecuci nove prijatelje i gubeci stare jer nisam bio u stanju da se vidim sa nekim :( nemam pravdanja.

Opet u Engleskoj, i ev ljudi poludili zbog 10 cm snijega i proglasavaju elementarne nepogode. Govorili su da ce odgoditi predavanja danas, ljudi se brinu kako ce preci od faxa do grada sa autom...a ja kontam, ih mi smo se vec ispraksali. Kod nas su prve zrtve znaci da bi se "moglo" proglasiti elementarna nepogoda. Nisam sad da pljujem po BiH, daleko od toga, al eto covjek ne moze, a da ne poredi neke stvari izmedju ove dvije zemlje, organizaciju i neorganizovanost. Al eto, necu da pisem o tome.

Gledacu da budem redovniji u pisanju. Toliko o mojoj organizaciji.

Dakle, novi semestar, nova nafaka ;) ovdje sam dva mjeseca i kusur, a onda opet u BiH za praznike (Uskrs, pa dobili voljno 3-4 sedmice). U ova dva semestra dobismo nove predmete, nove profesore, nove eseje, nove glavobolje :) No dobismo i priliku da odemo malo po Evropi, tako da cemo aBd nekad krajem februara (nek je samo zdravlja) malo skuknuti i do Amsterdama na 3-4 dana. Et da ne kazemo da nismo bili.
Nasli povoljne karte, nasli povoljne hostele...ko kaze da je internet samo za pornnjavu? ;)

Toliko za sad. Pisemo se ;)

Bezze nesta surfah po netu (jok, eto po valovima), pa naidjoh na simpatican tekst, te vam ga donosim neke zanimljive dijelove.

Mala raja koja su po nasem zakonu 2008. godine postala punoljetna (napunili 18 godina, rodjeni 1990), iste su godine i sa tim stekli mnoga prava: da voze, da glasaju, da odu od kuce (hahahahaah), da piju.... Medjutim, oni se ceskaju i postavljaju pitanja:

1. Zar postoji više od jedne Njemacke?

2. AIDS je oduvijek postojao!

3. Izraz "zvucis kao pokvarena ploca" nisu nikad culi. Naime, oni nisu imali gramofon.

4. Nikad nisu igrali PACMAN-a!

5. Zar su televizori bili crno-bijeli?

6. Ne mogu da zamisle televizor bez daljinskog upravljaca!

7. Titanic je pronadjen...a ko ga je izgubio (ok, nisam ni ja puno nesto znao prije filma). Kojeg filma? :)

8. Tito je nekakav tip iz istorije (a mama i tata su mi rekli da ga volimo).

9. Dan Republike - sta mu to dodje?

10. Stafeta mladosti - nikad culi! Dan mladosti? Titov rodjendan?

11. Ne znaju ko su Bolek i Lolek! A Tom i Jerry?

12. Ne seri, zar je Olipijada stvarno odrzana u Sarajevu??? (zahvaljujuci gradskom poglavarstvu i stariji ce zaboraviti ukoliko se ne ugledaju na ostale olimpijske gradove i stave neke znakove i oglasne table).

13. Zar su Iran i Irak ratovali? (Bolje i to nego: Zar to nije jedno te isto? ;))

14. Michael Jackon je uvijek bio bijelac!

Ipak slagah, pa nije sljedeci post o Cardiffu, pa ne zamjerite, al kad mogu drugi hebavat mater, mogu i ja. No nisam ljut ni na kog, vec na ovo moje trenutno stanje: nateknuto grlo, temperatura, tudja zemlja, nema rakoje da e namazem i skinem vrelinu. Prava sam ziva vatra :). Znate onaj osjecaj kad gutate hranu, vodu, pa pri svakom gutanju skacete sa stolice jer vas boli, ili ono neugodan osjecaj.

E upravo to imam ja. Ne mogu da jedem niti da pijem, a da ne izbecim oci kad gutam. Mnogo manje nego jucer i prekjucer, jer su antibiotici ucinili (cine) svoje, ali nije fin osjecaj. Taman dobro, manje cu hrane unositi, i manje se debljati i konacno skinuti slaufe sa stomaka :p

Danas smo se druzili medjusobno. Raja sa behara. Bosanci i Hercegovac. Napravili rucak, kupili namirnice i udri po stolu. Covjece, kako se covjeku prikunja poslije silne hrane. Ja sam se samo prebacio na seciju u "dnevnom" boravku i kunjao polako, dok su zene cistile i prale posudje. Vrijednice.

Nakon toga, u tom beztezinskom stanju, vodili smo poprilicne zanimljive razgovore o nasim strahovima i brigama oko studija, kako cemo zavrsiti silne prezentacije, kako cemo stici da procitamo zadatih 56 knjiga. I ne znam kako predjosmo sa faxa na musko-zenske odnose, no pocesmo nekako preko hrane. I poslije silnog rucka, opet su me uspjeli zainteresovati sa temom o hrani, i to relacijom mama-hrana-djevojka.

Postavilo se pitanje, odnosno konstatacija da djevojke ne vole kada muskarci koriste npr. neke virsle jer im je tako mama preporucila. Ili ako hvale maminu kuhinju, dok su se one potrudile da naprave rucak. I sad ja pitam, pa dobro bi li ti htjela da cujes da ti rucak ne valja, itd. Pa ne bi, dobih odgovor.

I kako sad ja, koji sam poguzija nad poguzijama, i koji moze da jede sve i svasta, i koji ima zene u familiji koje ne da izvrsno kuhaju, nego se zivi za momente kad su obiteljsko/familijarna okupljanja kad silna hrana bude ponudjena na stolu ... vec mi bale krenule ... helem, kako da ja pored toga svega ponudjenog i isporbanog da kazem svojoj djevojci da joj hrana nije nesto (nije slana, nije ispecena..ovo se jede viljuskom?), naravno da je ne uvrijedim, da cijenim trud, ali da nije ukusno. Kako da kad odemo kod "svekrve" da mogu oblizati i potrati tanjir hljebom bez trunke stida???

I zasto zene uvijek institiraju da muz mora sa njima do majke? Jel te njihove majke bas, bas, BAS zele da vide svoje zetove? Naravno, ovo se odnosi i na dovodjenje zena svojim majkama. Zar ne bi bilo fino da se dogovorite: zeno, u 13:00h idemo kod majki, u 14:00h budi ispred zgrade, kupim te i idemo po fasunak (ili negdje drugo romanticno mjesto).

Naravno, odmah ce neko da odgovori: pa kakvi su to odnosi kad muz nece da vidi punicu, niti zena svekrvu? Pa dobro, al eto, ako se vec toliko bune, sto ne naprave neki raspored.

Necu ni zapocinjati situacije kad punica/svekrva dolazi kuci "djeci" :)

P.S.
Nisam ozenjen!

I jos jedna stvar. Bog je stvorio muskarca i zenu. Zna se sta se sve radi, gdje sta ide, kako da se druze itd. Ali sto se tice shoppinga, zasto zene zele da idu sa muskarcima u shopping? Odnosno zasto zele da njihovi momci idu u shopping? Neka bi prijateljica jedva docekala da ide, ali ona bitch je ukrala njenu najdrazu narukvicu i ne moze je ocima gledati. A shopping je najbolja terapija. A ko moze dati savjet od toga da li joj stoji suknja bolje od ovih pantala, i da li je iste kupila u prosloj sezoni, i da li je ona kucka sa treceg sprata kupila iste?

Da ne bude zabune, idem i ja u shopping, ne kupuje mi mama ni gace ni potkosulje (samo napominje da ih nosam obavezno...potkosulje mislim ;)) sve ja to fino. Ali sjecam se jednom sam sa djevojkom otisao u prodavnicu da uzmem tole. I kontam, haj fino taman da mi da savjet dobar. Jer znas ako si zensko to je odmah jednako da imas ukusa u odjeci i obuci (barem sam do tad mislio). E sad, ja mozda i ne znam da "spojim boje" ali majice koje šljašte, ili poderano-oderane tole definitivno nisu bile moj ukus. Ma niciji ukus. Nisam tinejdzer vise, niti onaj tuzni EMO. Ali definitivno sam se uvjerio da sam sam sebi najbolji fashion guru, i da ono sto kupim i obucem jos nije proizvelo da me neko proziva :)

Uh, napisah se svega, al me nesta uhvatila inspiracija, jer me evo jos drzi razmisljanje o danasnjim razgovorima. Hmm, sta li je bilo u onoj piletini???

Sta mi jos nije jasno, kad vec pricam gluposti. Frizer, osoba koja se razumije u te trendy frizure, ovo, ono....i haj, nista se posebno ne sisam, tipicna muska, kratka frizura. Kako me krene sisati, bas mi se svidja kako ide, odlicna frizurica, glava mi nije velika, ma taman. I na kraju, pita hoce li da stavi neku kremu. Kazem ja moze. I krene namjestat i onda napravi NAJGORU ZURKU koja moze da bude. Gledam ja njega: jesi ti to ozbiljan/a? Digne mi gore ko u pijetla, a sa strane slijepi...gledam se u ogledalo, majkemi, da mi suze ne krenu od muke, smijao bi se kako sam zalizan. Hej, covjece, sto sebi ne napravis takvu zurku, sta si mene slijepio. I jos pita jel ti se svidja. A mene odmah uhvati kao neka neugodnost: khm khm dobro je. Zadovoljan sam. I okrenem se ka ogledalu, i dok on/ona ne gleda malo protabirim po kosi i dobijem frizuru snova.

A jest me krenulo. Bas sam peka!
Odoh gledat Red Carpet da vidim tudje mane :p

Kisa, oblaci, vjetar puse, grane se njisu, listovi su crvene i zute boje, vecinom na zemlji, nego po granama...to vam je opis vremena koje trenutno vlada u Bristolu. Pa kad se onda cujem sa svojim Balkancima, pa mi kazu da trenutno kafenisu u Fejicevoj, ili da su negdje na planini i suncaju se, postajem opasno ljubomoran, a kao pravi predstavnik Bika u horoskopu, ljubomora mi nije strana ;)

Engleska nema brda ni planina, barem ovaj juzni dio, sto mi cini teze da se orijentisem. Jedino ujutro kad se ustanem, i ako se potrefi sunce, znam gdje je istok. Kasnije se vec gubim :) A da ne govorim kad odem u grad. orijentir su mi fontane male. Mozda bi trebao traziti kompas kao poklon :)

Dani polako prolaze, polovina prvog semestra je davno iza mene, sad svoj boravak ne brojim u mjesecima vec u danima. Imam kalendar ispred sebe, sa ispunjenim desavanjima, ispitima, kafama, druzenjima, izletima. I sve ih je vise. A cim ih je vise, vrijeme brze prolazi.

Pozelio sam se BiH. Familije, raje, kafenisanja, posla, kolega, planiranja izleta, ... Nisam mislio da ce me ovoliko nostalgija pucati. Naravno, nisam sad utucen. Daleko od toga. Nekako sam sebe vidio kao osobu koja ce da putuje svijetom, zivjeti u svakoj zemlji po nekoliko godina, uzivati. Medjutim, vec nakon prve sedmice osjetio sam potrebu da pricam sa nekim svojim, da ih vidim, da se druzimo. U sustini, odlicno je putovati svijetom, i uvijek sam za to...ali na tom putu imati nekog pored sebe, da budete zajendo, da zajedno dijelite ugodne pa i neugodne trenutke, mislim da je to najbolji dio putovanja.

I takodjer, sve pjesme govore o povratku u rodni kraj. Stvarno, i da je to obicna kuca sa dvoristem, opet ga ne bi mijenjao ni za silne ponude iz drugih zemalja. Nesta covjeka vuce nazad. Sigurno cu kad dodjem, i nakon 500-tog ponavljanja price kako mi je u Engleskoj, pozeliti da idem, ali cinjenica je da ako si najveci dio zivota proveo u jednom mjestu, pogotovo mladje godine, tu ce ti ustvari i biti dom. I mozda jesmo naopaki, ali svejedno, tu se najbolje snalazim.

Dzaba i Engleska, i zlatnici i Amerika, kad prodjem Fejicevom, ili kad odem na Bascarsiju na cevape ili pitu, ili samo da prohodam, ... to se ne moze porediti sa ovim ljepotama koje Engleska nudi.

OK, malo sentimentalan u ovom postu, al eto malo da se ispraznim. Naredni ce biti veseo. Naredni ce biti o Cardifu, glavnom gradu Walesa u koji idemo akoBogda narednu subotu. Jedva cekam.