Gospodin Co'ek

Gospodin Co'ek

Ovaj blog je prijateljski raspolozen za sve dobre ljude! Bujrum, slobodno!

16.11.2008.

E da ti kazem sta mi je na umu....

Ipak slagah, pa nije sljedeci post o Cardiffu, pa ne zamjerite, al kad mogu drugi hebavat mater, mogu i ja. No nisam ljut ni na kog, vec na ovo moje trenutno stanje: nateknuto grlo, temperatura, tudja zemlja, nema rakoje da e namazem i skinem vrelinu. Prava sam ziva vatra :). Znate onaj osjecaj kad gutate hranu, vodu, pa pri svakom gutanju skacete sa stolice jer vas boli, ili ono neugodan osjecaj.

E upravo to imam ja. Ne mogu da jedem niti da pijem, a da ne izbecim oci kad gutam. Mnogo manje nego jucer i prekjucer, jer su antibiotici ucinili (cine) svoje, ali nije fin osjecaj. Taman dobro, manje cu hrane unositi, i manje se debljati i konacno skinuti slaufe sa stomaka :p

Danas smo se druzili medjusobno. Raja sa behara. Bosanci i Hercegovac. Napravili rucak, kupili namirnice i udri po stolu. Covjece, kako se covjeku prikunja poslije silne hrane. Ja sam se samo prebacio na seciju u "dnevnom" boravku i kunjao polako, dok su zene cistile i prale posudje. Vrijednice.

Nakon toga, u tom beztezinskom stanju, vodili smo poprilicne zanimljive razgovore o nasim strahovima i brigama oko studija, kako cemo zavrsiti silne prezentacije, kako cemo stici da procitamo zadatih 56 knjiga. I ne znam kako predjosmo sa faxa na musko-zenske odnose, no pocesmo nekako preko hrane. I poslije silnog rucka, opet su me uspjeli zainteresovati sa temom o hrani, i to relacijom mama-hrana-djevojka.

Postavilo se pitanje, odnosno konstatacija da djevojke ne vole kada muskarci koriste npr. neke virsle jer im je tako mama preporucila. Ili ako hvale maminu kuhinju, dok su se one potrudile da naprave rucak. I sad ja pitam, pa dobro bi li ti htjela da cujes da ti rucak ne valja, itd. Pa ne bi, dobih odgovor.

I kako sad ja, koji sam poguzija nad poguzijama, i koji moze da jede sve i svasta, i koji ima zene u familiji koje ne da izvrsno kuhaju, nego se zivi za momente kad su obiteljsko/familijarna okupljanja kad silna hrana bude ponudjena na stolu ... vec mi bale krenule ... helem, kako da ja pored toga svega ponudjenog i isporbanog da kazem svojoj djevojci da joj hrana nije nesto (nije slana, nije ispecena..ovo se jede viljuskom?), naravno da je ne uvrijedim, da cijenim trud, ali da nije ukusno. Kako da kad odemo kod "svekrve" da mogu oblizati i potrati tanjir hljebom bez trunke stida???

I zasto zene uvijek institiraju da muz mora sa njima do majke? Jel te njihove majke bas, bas, BAS zele da vide svoje zetove? Naravno, ovo se odnosi i na dovodjenje zena svojim majkama. Zar ne bi bilo fino da se dogovorite: zeno, u 13:00h idemo kod majki, u 14:00h budi ispred zgrade, kupim te i idemo po fasunak (ili negdje drugo romanticno mjesto).

Naravno, odmah ce neko da odgovori: pa kakvi su to odnosi kad muz nece da vidi punicu, niti zena svekrvu? Pa dobro, al eto, ako se vec toliko bune, sto ne naprave neki raspored.

Necu ni zapocinjati situacije kad punica/svekrva dolazi kuci "djeci" :)

P.S.
Nisam ozenjen!

I jos jedna stvar. Bog je stvorio muskarca i zenu. Zna se sta se sve radi, gdje sta ide, kako da se druze itd. Ali sto se tice shoppinga, zasto zene zele da idu sa muskarcima u shopping? Odnosno zasto zele da njihovi momci idu u shopping? Neka bi prijateljica jedva docekala da ide, ali ona bitch je ukrala njenu najdrazu narukvicu i ne moze je ocima gledati. A shopping je najbolja terapija. A ko moze dati savjet od toga da li joj stoji suknja bolje od ovih pantala, i da li je iste kupila u prosloj sezoni, i da li je ona kucka sa treceg sprata kupila iste?

Da ne bude zabune, idem i ja u shopping, ne kupuje mi mama ni gace ni potkosulje (samo napominje da ih nosam obavezno...potkosulje mislim ;)) sve ja to fino. Ali sjecam se jednom sam sa djevojkom otisao u prodavnicu da uzmem tole. I kontam, haj fino taman da mi da savjet dobar. Jer znas ako si zensko to je odmah jednako da imas ukusa u odjeci i obuci (barem sam do tad mislio). E sad, ja mozda i ne znam da "spojim boje" ali majice koje šljašte, ili poderano-oderane tole definitivno nisu bile moj ukus. Ma niciji ukus. Nisam tinejdzer vise, niti onaj tuzni EMO. Ali definitivno sam se uvjerio da sam sam sebi najbolji fashion guru, i da ono sto kupim i obucem jos nije proizvelo da me neko proziva :)

Uh, napisah se svega, al me nesta uhvatila inspiracija, jer me evo jos drzi razmisljanje o danasnjim razgovorima. Hmm, sta li je bilo u onoj piletini???

Sta mi jos nije jasno, kad vec pricam gluposti. Frizer, osoba koja se razumije u te trendy frizure, ovo, ono....i haj, nista se posebno ne sisam, tipicna muska, kratka frizura. Kako me krene sisati, bas mi se svidja kako ide, odlicna frizurica, glava mi nije velika, ma taman. I na kraju, pita hoce li da stavi neku kremu. Kazem ja moze. I krene namjestat i onda napravi NAJGORU ZURKU koja moze da bude. Gledam ja njega: jesi ti to ozbiljan/a? Digne mi gore ko u pijetla, a sa strane slijepi...gledam se u ogledalo, majkemi, da mi suze ne krenu od muke, smijao bi se kako sam zalizan. Hej, covjece, sto sebi ne napravis takvu zurku, sta si mene slijepio. I jos pita jel ti se svidja. A mene odmah uhvati kao neka neugodnost: khm khm dobro je. Zadovoljan sam. I okrenem se ka ogledalu, i dok on/ona ne gleda malo protabirim po kosi i dobijem frizuru snova.

A jest me krenulo. Bas sam peka!
Odoh gledat Red Carpet da vidim tudje mane :p

15.11.2008.

Kisa pada, trava se zeleni....

Kisa, oblaci, vjetar puse, grane se njisu, listovi su crvene i zute boje, vecinom na zemlji, nego po granama...to vam je opis vremena koje trenutno vlada u Bristolu. Pa kad se onda cujem sa svojim Balkancima, pa mi kazu da trenutno kafenisu u Fejicevoj, ili da su negdje na planini i suncaju se, postajem opasno ljubomoran, a kao pravi predstavnik Bika u horoskopu, ljubomora mi nije strana ;)

Engleska nema brda ni planina, barem ovaj juzni dio, sto mi cini teze da se orijentisem. Jedino ujutro kad se ustanem, i ako se potrefi sunce, znam gdje je istok. Kasnije se vec gubim :) A da ne govorim kad odem u grad. orijentir su mi fontane male. Mozda bi trebao traziti kompas kao poklon :)

Dani polako prolaze, polovina prvog semestra je davno iza mene, sad svoj boravak ne brojim u mjesecima vec u danima. Imam kalendar ispred sebe, sa ispunjenim desavanjima, ispitima, kafama, druzenjima, izletima. I sve ih je vise. A cim ih je vise, vrijeme brze prolazi.

Pozelio sam se BiH. Familije, raje, kafenisanja, posla, kolega, planiranja izleta, ... Nisam mislio da ce me ovoliko nostalgija pucati. Naravno, nisam sad utucen. Daleko od toga. Nekako sam sebe vidio kao osobu koja ce da putuje svijetom, zivjeti u svakoj zemlji po nekoliko godina, uzivati. Medjutim, vec nakon prve sedmice osjetio sam potrebu da pricam sa nekim svojim, da ih vidim, da se druzimo. U sustini, odlicno je putovati svijetom, i uvijek sam za to...ali na tom putu imati nekog pored sebe, da budete zajendo, da zajedno dijelite ugodne pa i neugodne trenutke, mislim da je to najbolji dio putovanja.

I takodjer, sve pjesme govore o povratku u rodni kraj. Stvarno, i da je to obicna kuca sa dvoristem, opet ga ne bi mijenjao ni za silne ponude iz drugih zemalja. Nesta covjeka vuce nazad. Sigurno cu kad dodjem, i nakon 500-tog ponavljanja price kako mi je u Engleskoj, pozeliti da idem, ali cinjenica je da ako si najveci dio zivota proveo u jednom mjestu, pogotovo mladje godine, tu ce ti ustvari i biti dom. I mozda jesmo naopaki, ali svejedno, tu se najbolje snalazim.

Dzaba i Engleska, i zlatnici i Amerika, kad prodjem Fejicevom, ili kad odem na Bascarsiju na cevape ili pitu, ili samo da prohodam, ... to se ne moze porediti sa ovim ljepotama koje Engleska nudi.

OK, malo sentimentalan u ovom postu, al eto malo da se ispraznim. Naredni ce biti veseo. Naredni ce biti o Cardifu, glavnom gradu Walesa u koji idemo akoBogda narednu subotu. Jedva cekam.

09.11.2008.

OXFORD BABY


Iako je prognoza najavila da ce jucerasnji dan biti kisan i hladan, veoma mi je drago sto su se i perfektni Englezi zaHebali u svojoj prognozi. No opet nisu daleko, jer evo danas kisa pljusti kao iz kabla, no pisati ovaj blog u toploj sobici sa kaficom pored, dok na prozoru se ocrtavaju krivudave linije kise, je jedan jako lijep trenutak. Kodak trenutak ;)

Danas pisem o Oxfordu, odnosno jucerasnjem izletu, koji je organizovala (kao i prethodnih nekoliko) studentska internacionalna organizacija. Naravno, sve se to fino iskešira (za jako male pare), ali zaista vrijedi otici i vidjeti za te pare.

Dakle Oxford, grad mogu reci "juzno od srca" Engleske, je nadaleko poznat po svom univerzitetskom uspjehu (cak 38 univerziteta se nalazi u tom gradu). Najpoznatiji svakako je Oxfordski univerzitet. Kad sam stupio nogom iz autobusa na tlo tog grada, vec sam se osjetio pametnijim. Znanje se osjeti u zraku. Ok, dosta sa epitetima.




Grad se nalazi u jugo-istocnoj Engleskoj, lezi na dvjema rijekama: Chervell i Temza, ona ista koja protice kroz London. Broj stanovnika je oko 150,000, a cak 70.000 cine samo studenti. Slike ce vam više pokazati koliko je taj grad lijep, dok cu ja opisati avanture koje sam imao.

Volim ova putovanja, jer su tu obicno internacionalni studenti iz raznih krajeva svijeta. koji su dosli na studije u Englesku. I to nam je prva stvar koja nam je zajednicka. Tako sam i ja jucer imao priliku da se druzim sa Francuzima, Poljacima, Fincima, Spancima i jos jos mnogo njih. I da istovremeno pricam na mnogim jezicima.

Obilazak grada i znacajnih zgrada (vecinom koledza) obezbjedila nam je ljubazna gospodja kao nas turisticki vodic. Objasnila nam je da izmejdu Oxforda i Cambridge-a postoji veliko rivalstvo, s obzirom da su oboje poznati univerzitetski gradovi, te da je u Oxfordu zabranjeno govoriti grad Cambridge naglas, vec se oslovljava sa "ono drugo mjesto".








Zanimljivo mi je bilo kako su lijepo uredjena dvorista, sa travnjacima koji su kao ispod kalupa izasli, fino podrezani i zelene boje kakve odavno nisam vidio. Svjeza. "Vodička" nam je objasnila  da je studentima zabranjeno hodati po toj travi. Kao smiju samo profesori, s tim da i oni rijetko to rade. Medjutim, kad se diplomira, i kad bude svecana ceremonija promocije, onda im je dozvolje da "zagaze" na travnjak da se uslikaju. Koji obicaj.



Most uzdaha koji jako podsjeca na onaj Venecijanski, i ovdje se zove isto, no umjesto ljubavnih jada, ovdje studenti kad prelaze ovaj most, jer idu iz jedne ucionice u drugu na ispit, obicno uzdisu :)

Takodjer neki dijelovi filmova Harry Pottera su snimani u koledzima univerziteta koji su predstavljeni kao Hogswarts - škola vještičarenja i čarobnjaštva (da, da, ja sam fantasy freak).



Muzeji su besplatni u Velikoj Britaniji, odnosno ulaz se ne placa, kao jedan od zakona ove zemlje, kako bi se ljudi vise educirali i posjecivali muzeje. Tu priliku svakako nismo propustili te smo obisli par muzeja i divili se kosturima pra-zivotinja, egipatskim mumijama i grckim amforama.



Svakako najzanimljivi dio puta bilo je druzenje. Prvi put u razgovorima sa "strancima" nisam dobio pitanje: da li se puca kod vas tamo, da li je rat tamo? Ljudi mozda ne znaju previse o mojoj zemlji, ali svakako su culi da ima jedna Bosna i Hercegovina i da je to to. A ja, koji inace volim da pricam, pogotovo o BiH i Jugoslaviji, fino sam im objasnio pricu o mojoj zemlji, o pocetku Prvog Svjetskog rata desavanjima u Sarajevu, Zimskoj olimpijadi, Starom Mostu, Medjugorju, prekrasnim rijekama, cevapima, pitama i ukusnoj bosanskohercegovackoj kuhinji. BH turisticka zajendica bi mi trebala placati. Ili barem dati posao (sto se svodi opet na placanje). Sudeci po njihovim pogledima i intezitetu slusanja, ne bi se cudio za par godina da nas posjete i uvjere se sami u ono sto sam rekao.

Nakon cijelog dana obilazaka, vrijeme je doslo da se vratimo kuci, a i kisa, kao da je cekala da udjemo u buseve, ne zeleci da nam pokvari dan, pocela je polako rominja, pretvarajuci se u jaki pljusak. Lijepo sam i spavao. Izmoren, ali nasmijan.
24.10.2008.

One month later...

I tako dan za danom, prodje i mjesec dana. Jesam li sta naucio? Jesam. Jesam li sta pametniji. Nisam. Ok, sala, naravno da jesam. No salu na stranu, u mjesec dana skontao sam neke stvari, naucio nove, a svakako one koje sam vec znao poceo vise cijeniti.

Postalo mi je jasno zasto su Britanci (ali i vecinom stranci) vegetarijanci? Cesto mi se znalo desiti da mi dodju neki stranci u posjetu u BiH i kazu: "Zelimo da upoznamo BiH kao neko domaci. Vodi nas da probamo tradicionalnu BH kuhinju." I kad im pocnem nabrajati sva moguca jela, sarma, japrak, dolma, meso onako, meso ovako... oni se odmah pocnu krstiti i govoriti "No animal cruelty, mi smo vegetarijanci, mi ne jedemo meso. I kako onda covjeka upoznati sa tradicionalnom kuhinjom zemlje koju posjecuju? Uvjeren sam bio da tu dosta uloge igra njihova ljubav prema zivotinjama. I slazem se da se ne treba okrutno postupati prema njima. Ali zivot nije fer. A ja sam od rodjenja hranjen mesom. Kao i svi. Helem. Dosao sam sad u Englesku. Probao njihovu kuhinju. Njohovo meso. Boze mi oprosti na ovoj usporedbi prema hrani, ali to nije meso. To je guma. Ni priblizno nasem ukusu, mirisu, ma da te primami da sjednes za stol. Jednostavno pozelis da ga ne jedes. Tako su i oni to ucinili. I postali vegetarijanci. Ovdje (meni) jedino valja piletina i curetina. Jedino sto se moze jesti. I riba naravno. Sto me svrstava u jednu od njihovih kategorija vegetarijanaca. Koji ne jedu meso krave, jelena, konja itd. Eh da, ko da su kokosi i curke veliki grijesnici koji su zasluzile da budu zaklane.
Uglavnom, meso im je nula i sad ih razumijem kad postanu vegetarijanci.

A kad vec pricam o kuhinji, don't get me started about njihova kuhinja. Grozno. Ili sam se ja navikao na nas ukus, ili Britanci stvarno nemaju ukusa. Nikako. Primjer: Shepards pie. Nekako zvuci mocno. U prijevodu: Čobanova pita: uh tu mora biti nekog sira, jer cobani cesto kad idu na ispasu ponesu malo hljeba, sira, mlijeka... Shepards pie, dragi moji, vam nije nista drugo vec mljeveno meso i pire krompir zapeceno u vatrostalnoj posudi i ... to je to. Jelde, splasnulo uzbudjenje? Drugi primjer: Fish and chips. Poznati britanski objed, cesto se moze cuti u raznim britanskim filmovima i serijama kako glavni likovi naprosto se dave sa tim jelom. Ali u sustini, MI bismo to bolje napravili. Fish and chips je ustvari pohovani pileci file (bez ikakvih zacina) i pomfrit ... ocekivali ste jos nesto? To je to.

Bilo da je otvaranje galerije, neka predstava, seminar, obicno druzenje, Britanci ne propustaju da naglase da ce na tom "eventu" biti sluzena hrana i pice. Neko bi rekao da oni toliko drze do kulture i umjetnosti, a ustvari na svakom flajeru i posteru naglaseno je "FREE snaks and drinks"...valjda tako mogu primamiti ljude da dodju i kulturno se uzdizu. Nije ni cudo sto je glavna vijest bila kad je ona jedna Britanka ustedila vise tisuca hiljada funti jer nije kupovala hranu, vec se hranila po zakuskama na raznim primanjima.

Engleska je skupa. Tu nema neke posebne price.

Britanci su jako ljubazni ljudi. Da, pravo mi neobicno. Naravno, u vecini slucajeva je izrezirana gluma, ali cinjenica je da da si najgori, oni ce sa smjeskom sve docekati, bilo da ste u prodavnici, u autobusu, na predavanjima, biblioteci, na ulici... uvijek ce vam pomoci, uvijek ce vas rado uputiti gdje trebate otici, u prodavnici ce imati strpljenja i sa smjeskom vam objasnjavati nesto sto su vam dosad 400 puta objasnili. Takav je sistem.

Nisu ovo bila jadikovanja na Englesku, cak naprotiv, sve sto sam napisao, smatram da je vrijedno poznavanja. Ljudi, ovdje je totalno drugi svijet. Koji je 100 godina ispred nas. Mi smo ustvari Velika Britanija poslije Drugog Svjetskog rata, kada su jos bile rane od rata bile otvorene, kad nije postojao sistem. Mi smo jos u 1940-tim, kad ostali svijet grabi u 21. vijek.
Ali zato imamo ukusno meso.

Ne kritikujem nas. Vec samo zapazam kako od Zapada uzimamo samo pogresne stvari, dajemo im za pravo, dajemo im da upravljaju nasim zivotima u pogresnom smijeru. A one pozitivne zakopavamo. Neka, gdje ces to, pusti...

Ali ja vjerujem u bolje sutra. Sutra je novi dan. Ako nije, Scarlet, zajebala si me!

20.10.2008.

Put u Cambridge

Prosli vikend sam bio u Cambridgeu. Grad poznat po mnogobrojnim univerzitetima, ma tipicni grad univerzitet.  Ne znam tacan broj, ali mislim da je oko 36 univerziteta u gradu. Grad kao grad je jako lijep, cist, uredan, ali sto me je dojmilo jeste da izgleda kao jedan veliki univerzitet. Pun je malenih kucica na dva sprata koji su ustvari studentski domovi. Svaka takva zgradica koja je u gradu je ustvari studentski dom. Ali idemo redom.

 

Dakle, put u Cambridge je bio moje iskustvo sa bookiranjem i placanjem online kad sam kupovao karte. Jedna zanimljivost koja me je sokirala. Karte u jednom smijeru (i na manje destinacije) su jeftinije nego kad se uzima u povratnom. Mnooogo jeftinije. Tako da sam uzeo put Bristol – London – Cambridge i izaslo me je oko 15 funti ( oko 36 KM) i isto toliko u povratku. Dok je samo u jednom smijeru Bristol – Cambridge karta iznosila oko 30-40 funti. Autobusi su im fenomenalni, udobni. Ja kao iskusni putnik autobusima itekako primjecujem razliku. Kad bukirate kartu, bukirate sebi sigurno mjesto. Nema dakle stajanja. Jer dok sjedite morate biti vezani. Inace, imali smo super ljupane vozace koji su nas upoznavali sa svim okolnostima koje su se desavale, ali isto tako i stjuarte koji su nam pokazivali kako da se zakopcamo. Zapad. Ovo me podsjeti neku vecer kad sma pricao sa jednom Britankom, i govori kako su zbog popularnosti voza u Britaniji, ponudili jeftinije autobuse. Jednako su udobni, ali (i ona prica sva sokirana) iznacili su toalet i ponudu kafom kako bi stavili jos mjesta. I sad ona ocekuje moju reakciju soka, a ja samo: SO? Sta bola SO, nema wc-a, nema kafe, nema usluge. Pa bona, kod nas je to standardno. Ako uspijes uhvatiti petkom Bregavin bus, i jos da stojis na obe noge, ma pravi si ;) No naravno, nisam joj to rekao. Samo sam joj uputio sazaljivi pogled, njezno pogladio po kosi, i privukao sebi da je utjesim.

 

Nakon dolasla u London (put je trajao 3 sata) imao sam viska 1,5h do busa za Cambridge, pa odlucih da malo prosetam po Londonu, ili barem do najblizeg nekoh mjesta, barem park. Kad bacih pogled na kartu, vidim nalazio sam se bas u nekom centru, jako blizu Buckinghamske palače. E super, fino setnja, sendvic, kafica, i hajmo tamo. A tamo guzvaaaa. Odrzavala se nekakava Olimpijska parada, pa su vojnici sa instrumentima izasli na polje i uveseljavali okupljeni narod. Tu mi je vrijeme proletilo nenormalno.

 

Nakon 2 sata voznje (cijeli sat smo izlazili iz Londona), stigli smo do Cambridgea. Kao sto vec gore spomenuh, grad je prekrasan, sve je u onim starinskim zgradama (koji su ustvari koledzi), male kucice. Ma milina. Vrijeme me je posluzilo pravo.

 

Lijep je osjecaj bio kad sam dosao kod familije, kod nekog koga dobro znam, pa se covjek opusti i sve. A strina zbog mene, sve same specijalitete, tako da sam nakon duzeg vremena jeo pitu, domacu supu, ma sva jela sa kasikom.

 

Sutradan rodjak mi je ponudio izvrstan nacin da upoznam grad – biciklo. S obrzirom da sam veliki zaljubljenik u voznje bajkom, nije me trebalo puno nagovarati. Krenuli smo od rijeke, i duz rijekom pruza se prekrasna staza za setnju, jogging ili voznju biciklom. Rijeka se inace zove Cam, a s obzirom da ima puno prekrasnih mostova, ime grada je akronim Cam-bridge.



Vozili smo se po gradu, pa smo krenuli van grada, po stazi koja je vodila do manjeg mjesta, Granchestera, gdje ima jedna prekrasna basta, sa stolicama na rasklapanje, zavucena medju drvecima jabuka. Tu su svojevreeno dolazi poznati pisci, odmarali, a neki pisali svoja najveca djela, vidio sam da je dolazila Jane Austin, Virginia Wolf, itd...

 



Nakon voznje, obisli smo malo muzeje, po gradu, kao i njihove koledze. Ja sam se razbolio. Ogromne zgrade sa kulama, zelene povrsine na kilometre, rijeka, mostovi koji spajaju koledze sa jedne i s druge strane. Paznja koja se posvecuje uredjenju. Ma prekrasno. To se ne moze rijecima opisati. Slika vrijedi hiljadu rijeci.





 

Naredni dan je bila avantura. Tzv. punting ili vam ga vozanje camcica po rijeci Cam. To vam je nesto sto morate probati. Mozete birati da li cete sami „pantovati“ ili da imate vodica. Moj prijedlog – SAMI. Veca je uzivancija, zezancija, a sam osjecaj kad polako shvatas kako treba da se vozi je izvanredan. Onda ne date nikom drugom da vozi. Trebalo je vremena dok se navikne na koju stranu se treba voziti, odnosno gurati. A rijeka puna tih camcica, subota, prekrasno vrijeme. U jednom trenutk nastane guzva, ali svi se smiju, zezaju... Jedna je djevojka zbog udara odletila sa camca, na njenu srecu ne u vodu, vec u drugi camac. Nakon sto je ustala, pozdravljena je velikim aplauzom. Ona se nasmijesila i naklonila.

 





Navecer smo izlazili po klubovima. Što pubovi, što klubovi. Nema velike razlike od nasih osim sto ispred svakog imate cuvare i guzva nije dozvoljena, i naravno sto je zabranjeno pusenje u javnim prostorijama, sto je boravak za nepusce tu cinio veoma ugodnim.

 

Kao rezime, mogu navesti samo duboke i lijepe impresije ovog grada. Ovo nije svakako moj zadnji posjet tom gradu, ali ce svakako dugo ostati u sjecanju avanture koje sam imao tu.










12.10.2008.

Kamen po kamen ... Stonehenge

Jucerasnji dan je svakako poslije izleta u London bio najbolji izlet koji sam imao dosad u Engleskoj. Posjeta Stonehengu. Citao sam o njemu, slusao raznorazne price, cak i drzao njegovu sliku na desktopu kompjutera (i ljubio). Ali vidjeti uzivo...to je bio dozivljaj. Za neavanturiste, to je samo hrpa kamenja, slozenih u krug i izmisljene price i legende i to je to. I za to sam dao pare? Obisao/la sam jedan krug i to je to? (takav sam ja imao feedback od ljudi kad smo ulazili u Zeusovu pecinu u Grckoj. Joj bezze. Glupost. Na to dao/la pare? Sta ste ocekivali, Zeusa?).

 

Medjutim za avanturiste i uvijek spremne za mastu i fantazije, ovo je bio jedan veliki dozivljaj. Sreca pa je oko mene bilo jos entuzijasta i zaljubljenika u Stonehenge.

 

Dakle, voznje oko 2h, autobusom. Ono sto svakako moram naglasiti jeste prekrasno vrijeme koje nas prati od prvog dana dolaska u Englesku. Dakle, prekrasno vrijeme, udobni busevi (eh, da, moramo se vezati u njima, inace je kaznjivo, hahaha). Helem, stigli na odrediste. Ogromna poljana, drveca, brda ni za lijeka..magla. Samo pokretni wc-ovi, i parking. Malo setnje i ukazuje se ulaz ispod autoputa koji vodi u tajne i misterije Stonehenge-a. I kafica.



 

Stonehenge-u, odnosno kamenjima se ne moze prici, ogradjeno je konopcem (hihi, ja se usudio preci) ali opet dovoljno je da se blizu moze prici da se posmatra i uziva u toj ljepoti. I uslika po 500 puta. Imali smo fantasticnog vodica koji je dijelio sa nama informacije i podatke o izgradnji, kao i legende koje Englezi pricaju o tome kako su ustvari ta kamenja dosla tu. Jer radi se o 2000 godina prije nove ere otkako oni tu stoje. Jedna od legendi je da ih je carobnjak Merlin prenio iz Irske. Druga legenda da je to sam vrag uradio. Kamenje ima moc. Prvo ljetnog dana, na kamenu se mogu vidjeti iskrice sunca, odsjaj. To predstavlja konzumacija ljubavi (ma sexaju se) Bog Sunca i Boginja Zemlje.



 

I onda smo se izludirali, izslikali, izmahnitali, ismijali. Nista ljepse nego kad sa ugodnim drustvom putujes i jos vidis takve „znamenitosti“.

 

Nakon Stonehenge, slijedila je posjeta gradu Salisbury-ju i posjeta prekrasnoj katedrali Svete Marije, najvecoj i najljepsoj svakako u zapadnoj Engleskoj.






I tu smo imali specijalnog vodica, crkva je lijepa, stropovi, zidovi ... zabrzah jer sam htio da napisem o najvaznijem dijelu. Na samom ulazu u crkvu, vidim neki poster o koncertu koji se odrzavao tu vecer. Ja se priblizih i pogledah bolje, kad ono Stari most.



Da, da, mostarski most. Okle, sta, kako? Fino udjemo unutra, govori nas vodic da se odrzava proba za vecrasnji koncer. A jel? I ja fino do njih, nadjoh neke ljude koji me uputise do kompozitora. Upoznamo se, fino, krasno, ja sam taj i taj, iz Mostara sam, i kako, sta. A njemu drago, bio u Mostaru tokom rata, osjetio rat, tugu, pa ga to isnirisalo da napise ove kompozicije koje ce se pjevati veceras, odnosno noc prije, zajedno sa djecijim horom. Pita o Mostaru, kako je, sta je. A ja kao veliki zaljubljenik u opisivanja i pretjerivanja rekoh mu kako je u Mostaru, u BiH, sta se napravilo, sta se radi, most, ljudi, ljeto, festivali, vinska cesta, Pocitelj, Blagaj... ... covjek odusevljen, i ja jos vise, ma bas je bio ponos biti Hercegovac u Salisbury-ju.

 

Odlican izlet.



10.10.2008.

Idu dani...

Pozdrav ljudi, predavanja se zahuktala, imamo tonu stiva za procitati, profesori se smjenjuju, svi traze da se procita 10 knjiga i 30 clanaka, case studija, da obradimo neke koje cemo porediti sa BiH, da komentarisemo i dajemo kritike na ono sto procitamo.

 

I to je taj sistem. Sistem koji treba da dodje kod nas, tj. Koji se sprovodi ali ko na paucini. Bolonjski sistem. Sto moj ovdasnji profesor kaze (Francuz je, pa ovo zamislite sa francuskim naglaskom): „To je britanski obrazovni sistem sa talijanskim imenom“.

 

Navikao sam se na Bristol. Ovdje sam vec 3 sedmice i vec sam usao u stos. Kupujem hranu po jeftinim cijenama i tzv. great offers (ili vam specijalne ponude). Prije bi i po 50 funta dao, a dodjem kuci sa dvije kese. A sad fino procitaj, aha, toliko, grama, aha, samo 0.90 funta. Koliko traje? Aha... U pocetku sam se hranio sendvicima, kebabima, a ovi Turci sto dodju sa kombijem ispred kampusa, ruke im se pozlatile koliko su fine hrane ubacili u moj stomak (i ja funta u njihovu kasu). Sad sam vec i ja poceo da baratam sa sporetom i svojom novom tavom koju sam slucajno kupio. I svi hoce da je imaju. A ja je dajem samo pojedinim (sjoo, jel ovo on prica o tavi, majketi?).

 

Ovdje mi se svidja sto ima dosta organizacija koje organizuju raznorazna putovanja kako kroz Enlesku, tako i u Evropu. Ma ne mora ni biti rganizacija, dovoljno je da se sad pocnete interesovati za neke ponude i putovanja npr. u Francuskoj i da nadjete jeftine letove, smjestaj i izlete vec za novembar. Toliko je ponuda, da covjek jednostavno nema vremena da to sve stigne da obidje. Eto, npr. ja u subotu planiram da odem u (na) Stonehenge. Jedva cekam, jer mi je bas bila zelja vidjeti taj spomenik, to „kamenje“ koje stoji tu toliko dugo vremena (uvijek se sjetim onog crtica Ice Age kad onaj slon kaze: „Pih, modern art“). Zatim bukirali smo izlet u Cardif, glavni grad Walesa. A isto smo vidjeli odlicnu ponudu u aprilu 2009. godine za District Lake, na sjeveru Engleske, nekoliko dana planinarenja, planinarskog doma, uzivanja u prirodi. Prekrasno. A tu su i izleti u Evropu, prvenstveno u Pariz, Brisel. Ah, kad samo skontam da sam do prije 2-3 mjeseca razmisljao o destinaciji tamo negdje na Srednjem istoku, kao mogucem mjestu koje zelim obici. A dok Engleska nije bila ni na umu. A sad evo narednih godinu dana cu da zivim ovdje. Nastojacu da to dobro iskoristim. A samim dolaskom, vec sam to dobro iskoristio.

 

Nedostaje mi domaca kuhinja. U Sarajevu, nekad mi lijeno do Bosne otici na pitu, ili do Zelje na cevape, a sad je bas daleko, a tako trbuh zove za tim. Pa i sarma, uh sogan dolma, kod moje bivse gazdarice, kad je ona napravi... Da, da, pozelio sam i svoje najmilije :$

02.10.2008.

School is IN (till December)

Konacno smo imali sva predavanja. I mogu reci da ovaj prvi semestar (koji ce trajati do polovine decembra) nece biti dosadan. Imam 4 predmeta, ili kako oni kazu „module“, 2 su iz Evropskih integracija, a dva su kao slobodan izbor, s tim da ih nismo mi birali. Ta dva iz EU slusamo sami, dakle samo „bosnian group“ posto se teme ticu ulaska BiH u EU, sto ostale koji su tu ne interesuje, dok ostala dva slusamo zajedno sa ostalim ljudima koji su upisali postdiplomski. Za razliku od nasih postdiplomskih gdje su predavanja prilagodjena ljudima, odnosno studentima koji rade, tj. predavanja su petkom navece i subotom ujutro, ovdje su predavanja u poslijepodnevnim satima svakog radnog dana, u zavisnosti da li ste full time ili part time. Part time je organizovano da se slusaju 2 po 2 predmeta, odnosno 2 u jednom semestru, 2 u drugom i tako 4 semestra. E sad ako ste slusali samo dva predmeta, dobijate certifikat, ako ste slusali 4 dobijete diplomu, a ako ste slusali sve onda dobijate Master.

 

Pitaju me ljudi da li je tesko, pratiti na engleskom. Pa necu se sad hvaliti i govoriti da mi je engleski ko maternji jezik i da sve razumijem. U sustini razumijem, nije nikakav problem, medjutim treba barem mjesec dana „skolovanja“ da prodje, da bi se covjek „uhodao“. Sto kaze moj prijatelj, jedno je pricati engleski, a totalno druga stvar slusati predavanja na engleskom i jos odgovarati na svako pitanje koje ti postave.

 

Sto se tice nacina obrazovanja, odnosno naseg testiranja, sve im je u „paper worku“ i prezentacijama. Za svaki predmet trebamo uraditi pisani dio, na zadatu temu oko 2000 do 2500 rijeci. Takodjer, u toku predavanja dobijete po neku temu koju trebate obraditi oralno, i to najcesce kroz power point prezentacije. Naglasak je i na redovno dolazenje, a ukoliko zafalite ijednom, donesite sve moguce ispricnice od doktora, ili smrtne listove. Nije da sad ne smijes ne doc', ali se odrazuje na tvoj uspjeh.

 

Dvije stvari koje bi volio malo objasniti kod njih su: rokovi i literatura.

 

Rokovi: sve radove trebaju se predati do odredjenog roka. Svako malo mozete odrzavati konsultacije sa mentorima, odnosno profesorima, ali datum koji je odredjen kao rok predaje, do tad se mora predati. Do 14h. U slucaju da se zakasni, postoji protokol koji se treba ispostovati, kako sta i gdje. Sto se opet odazava na uspjeh. Dakle nema slomio ruku, dosli vanzemaljci, smrtni slucaj, prespala, nisam shvatila...za sve imaju odgovor. Caksam i dobio jedan od takvih papira na kojem su bile sve mogucne ispricnice koje su studenti davalai, i sta oni kao „odgovaraju“ ;)

 

Literatura: ljudi zadaju tonu literature da se procita. Nije dakle ko kod nas, dvije knjige se „procitaju“, a onda na internet i copy/paste. Vec ako ti literatura ne prelazi 2 kucane stranice, dzaba ces ocekivati neku dobru ocjenu. Bitno im je da prosaras kroz desetke knjiga, 30-tak casopisa koji pokrivaju teme. A nema sanse da radite neku temu, a da nema dovoljno literature.

 

Uglavnom, skola je pocela, vrijeme je da se uhvatim knjige, literature, casopisa, citanja....

25.09.2008.

London, baby!!!

Jucerasnji dan je bio odlican. Posjetili smo glavni grad velike Britanije. London, baby. Kad se sjetim da prije nekoliko mjeseci nisam ni razmisljao o Engleskoj, niti o Londonu kao potencijalnoj destinaciji posjete, vec se orijentirao na neke juzne zemlje, a danas sam ga sluzbeno uvrstio medju jedan od najljepsih gradova u kojima sam bio. Zaista jedna prekrasan grad.

 

Dakle, vozom smo otputovali iz Bristola za London. To je kojih 1h i 20 minuta voznje. Ono sto nam je smijesno bilo jeste kako su se „najavljivaci vozova“ kao i vozaci kasnije izvinjavali zbog kasnjenja. Kao: „Izvanjamo se sto vas obavjestavamo da ce voz za London kasniti cijelih 4 minute.“ A nama smijesno, pogotovo meni koji sam ne jednom, nego vise puta presjedio na stanici cekajuci „zakasnjeli“ voz, po pola sata, pa cak i sat i pol.

 

Uglavnom, dosli smo u London, i brzinski savladali kojim metroom trebamo ici, ili kako to Britanci zovu TUBE. Na svakom koraku su mape puta, stanice, ova boja, ona boja, male pape na papiru, ma ne mozes pogrijestiti nikako. I kad smo dosli na tu odredjenu stanicu i izasli iz podzemne, docekao me je sok. Prvo sto smo vidjeli: BIG BEN. Aaaaa, odusevljenju nije bilo kraja. Odmah aparati  i slikanje. Haj sa dovako, haj sad onako, hajmo zajedno, haj dubi na glavi... Taman se potrefilo i podne pa se cuo onaj njegov poznati zvuk. Odzavanja. Ma milina za usi. Taj osjecaj. Neopisivo. Nekako smo svi mislili da cemo traziti te „spomenike“ a odjednom nam se ukaza Big Ben.



 

A onda su uslijedili House of Parlament, Buckihemska palača koja je ogromna, sa prekrasnim kruznim tokom, odnosno Viktorijinim spomenikom, fontanom, zelenilom. Onda smo otisli na Trafalgar trg, sa prekrasnim fontanama i zgradama u okolini. Tu su aparati samo sijevali, i bez obzira na kisu, uzivali smo gledajuci vodu, crvene telefonske govornice, crvene duple autobuse, kao i prekrasne gradjevine. Tu smo posjetili i njihovu National Gallery gdje smo uzivali u djelima Leonarda, Moneta, Van Gogha...


Buckingham palace


Queen Victoria spomenik



Ubistvo Jane Grey, National Gallery

 

Picadilly Circus trg je nesto prekrasno, isto u polukruznom obliku, sa spomenicima, fontanama, sa zgradama na kojima su veliki ekrani na koima su se nizale reklame. Zatim je slijedila posjeta „naseljima“ Soho i Chinatown, tu smo i jeli „favafls“ (ne da mi se sad razmisljati jesam li dobro napisao). To vam je kao tortilja i u nju zamotano razno povrce sa zacinima. Mljac. Zatim smo opet preko podzemne dosli i do mosta, London Bridge, koji je bio prekrasan, i same slike ne mogu opisati tu ljepote na Temzi. No doslo je vrijeme polaska, te smo lagano krenuli nazad na Padington stanicu, odakle smo jako brzo, za nepun sat dosli doma u svoje sobice. Lijepo je svugdje poc, ali je najljepse kuci doc. Pa makar i ta kuca bila samo jedna sobica.




Soho


Picadilly Circus (dio njega)




Trafalgar Square


21.09.2008.

TV - manijak

Grčka, Brazil, Španija, Gibraltar, Francuska, Engleska, Kina.... i još puno zemalja koje sam upoznao u ovih nekoliko dana. Studenti stizu, vecinom sa svojim roditeljima...Nose tone stvari, serpe, lonce, jastuke, deke, knjige, LCD ekrane, kompjutere, ... Ulaze u svoje nove prostorije. Najvise je mladih, tzv. brucosa, koje mozete prepoznati po silnim partijima koje organizuju svake noci (valjda do pocetka predavanja). A sto mogu popit. Ludilo.

 

Kad spomenuh TV, ne znam jesam li rekao prije, ali to se ne moze tek tako imati u prostorijama u kojima zivite. Morate uplatiti 150 funti da bi mogli koristiti TV. Skupo jeste, pa ko voli, nek izvoli. Ukoliko neko krene da prevari sistem i upali tv, tj. Nakaci na antenu, ili mozda preko kompjutera (tzv. TV kartice), oni to omah provjere sta, kako, gdje i kazne. A kazna 1000 funti. No postoje razne kafaterije koje imaju velike TV-e, ali takodjer i teretane. Cuj TV i teretana??? Idemo dalje.

 

Jucer sam malo bio i u teretani. Veriii najs... opremljena je veoma sa svim mogucim spravama. I onaj najbolji dio – svaka sprava ima mali konektor za slusalice u koji utaknete svoje slusalice i onda gledate jedan od 4 ponudjena kanala na LCD ekranima ispred vas.  Ja sam odabrao Channel 4, tako da sam vrijeme u tereani proveo trceci i gledajuci Prijatelje. Odlicna stvar. I ko kaze da s ene moze mrsat gledajuci TV?

 

;)


Noviji postovi | Stariji postovi

Gospodin Co\'ek
<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28